Možda ste u toku da su trenutno na Balkanu velika tema grupe na društvenoj mreži Telegram zbog toga što u njima muškarci nezakonito razmjenjuju i prodaju fotografije i snimke žena, djevojaka i djevojčica. Te grupe broje na hiljade članova, koji su relativno skoro otkrili tragičan “trend” koji već godinama postoji u Japanu – počeli su da fotografišu i snimaju žene i u javnom prostoru. Među njima ima čak i onih koji koriste vještačku inteligenciju (AI) koja korisniku omogućava da sa bilo koje fotografije “skine” odjeću. Ovi alati su u suštini lako dostupni i svako može da bude žrtva. Doduše, to su gotovo isključivo žene, u nekim slučajevima one koje su u srodstvu sa članovima ovih grupa.

Ove grupe pokazuju da se do danas ništa nije promijenilo. Pornografija, kao i njen derivat – dipfejk pornografija (oblik zlostavljanja i zloupotrebe fotografija ili snimaka koji se uz pomoć (AI) mijenjaju i pretvaraju u seksualno eksplicitne sadržaje) recidivi su prošlosti.

O tome možda i najbolje svjedoči priča Sarči Bartman, Južnoafrikanke koju su nazivali Hotentotskom Venerom. Ova žena, porijeklom iz plemena Hotentota ili Bušmana, dovedena je u Englesku 1810. godine, kada je kao vašarska atrakcija prikazivana poluodjevena – samo u afričke perle i nojevo perje, na Pikadiliju, Vartolomejskom vašaru i u Hejmarketu, a potom i širom Londona.

Bartman nije dugo poživjela na Zapadu – prodata je jednom krotitelju životinja u Francuskoj, gdje je i umrla, nakon pet godina. Čitavi taj period njenog života obilježen je mučenjem – trpjela je ponižavanje, rasizam, seksualizaciju i objektivizaciju, njeno tijelo je opisivano i komentarisano u baladama, na karikaturama i ilustracijama, a štampa i javnost bili su opčinjeni veličinom njene zadnjice. Sva ta degradacija simbol je odnosa ne samo prema ženama afričkog porijekla, već i ženama uopšte, i ne samo u to vrijeme, već i u vremenima koja su uslijedila, pa i danas.

Činjenica je da je ono što je preživjela Sarči Bartman dalo legitimitet rasističkoj i imperijalističkoj represiji, ali njeno iskustvo služi kao primjer svim ženama – šta im se može dogoditi.

Nakon što je umrla, njeno tijelo je, kako piše Megi Endruz, proučavao Napoleonov glavni hirurg Žorž Kivje, načelnik Odjeljenja za anatomiju životinja u Prirodnjačkom muzeju u Francuskoj. Poslije njegovog istraživanja, fotografije Bartmaninih genitalija i zadnjice objavljivane su u udžbenicima iz anatomija, a njen skelet bio je izložen i u Muzeju čovjeka.

Kad je Nelson Mendela postao predsjednik Južnoafričke Republike 1994. zamolio je Fransoa Miterana da vrati ostatke ove žene, što se dogodilo tek nekoliko godina kasnije, kada je ona i konačno sahranjena u svojoj domovini. Tada je novinar Kris Makgril zapisao da su se prema Sarči odnosili kao prema čudovištu. ,,Ali šta je u cijelom ovom slučaju istinska čudovišnost?”, zapitao se on tada.

Sarči Bartman simbolično je rastrgnuta na komade, bila je žrtva voajerizma, a njeno tijelo pretvoreno u predmet – dakle, doživjela je sve ono što pornografija radi ženama. Iako, piše Endruz, primjeraka slika i materijala namijenjenih seksualnoj stimulaciji ima sačuvanih još iz 17. vijeka, mnogo prije nego što je Bartman stigla u Englesku, oni su čak i u njeno vrijeme bili preskupi za masovnu upotrebu. Pornografske razglednice postale su dostupnije tek krajem 19. vijeka, a već u drugoj polovini 20. pojavili su se pornografski časopisi. Uslijedilo je pokretanje Plejboja u SAD-u 1953. i britanskog Mejfera 1965, a uz pomoć razvoja tehnologija povećao se broj platformi koje služe za širenje problematičnih pornografskih fotografija i slika žena u koje bi muškarci mogli da bulje. Baš je jedna takva Telegram.

Brojne feministkinje sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka pokretale su kampanje protiv pornografije. Amerikanka Robin Morgan izjavila je tada da je “pornografija teorija, a silovanje praksa” – tvrdeći da pornografija ne samo da obezvrijeđuje žene, već i da podstiče nasilje nad njima.

Bilo je i onih feministkinja koje su se protivile cenzuri i koje su smatrale da su dokazi da je pornografija u vezi sa nasiljem nad ženama mlaki i neubjedljivi.

Tačno je da su u novije vrijeme filmovi kao što su Pedeset nijansi: Siva ili 365 dana doveli do stvaranja čitavog jednog žanra – pornografije za mame, koji se potom prelio i na druge umjetnosti i medijske sadržaje. On nije ništa drugo nego savremeno sredstvo za preispitivanje seksualnosti, želja, preokupacija, nesigurnosti… Međutim, u tom se slučaju ne degradiraju stvarne žene.

Sarči Bartman bila je stvarna i bila je maltretirana. Baš kao i brojne žene sa Balkana na Telegramu.

U Japanu nije rijetkost da gotovo svaka mlada žena ima priču o nekoj vrsti seksualnog napada ili uznemiravanja dok se vozila javnim prevozom. Uglavnom su se odnosile na nedozvoljeno fotografisanje i pipkanje, a jezive su bile i ispovijesti u kojima bi one našle spermu na svojoj odjeći nakon što bi izašle iz prevoza, jer je neki lik masturbirao dok je bio pritisnut uz njih u nakrcanim vozovima ili autobusima. Iako se na to dugo čekalo, japanske vlasti su odlučile da nešto preduzmu i njihovo rješenje bilo je da uvedu vagone koji su rezervisani samo za žene i da zabrane proizvođenje telefona na kojima se može ugasiti zvuk za fotografisanje, kako bi žene mogle da čuju kada ih neko krišom fotografiše. I da, valjda, nekako reaguju i odbrane se. Kako i zašto bi to morale da rade same – to je već druga pitanja na koja nema odgovora.

Nijesam baš sigurna da je to bila dobra strategija, jer se nije mnogo toga promijenilo. Ovi nasilnici su samo postali prepredeniji i dovitljiviji. Kod nas se ne moraju truditi – niko ih još ne sankcioniše.

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nijesu nužno i stavovi redakcije 24kroz7